Dugovi u svjetlu modela razvoja

Nekriticna primjena doktrine ekonomskog neoliberalizma nije ostavila tako negativne tragove ni u jednoj, posebno srednjoeuropskoj, zemlji u tranziciji kao u Hrvatskoj. Umjesto razvoja takvog makroekonomskog i makropolitickog okruženja koje stimulira poduzetnike i poduzetništvo u smjeru razvoja proizvodnje i izvoza, u Hrvatskoj se dogodilo nešto sasvim drugo. Tajkunska privatizacija i pogrešna razina stabilizacije stvorili su takvo ozracje koje stimulira razvoj trgovine i ekspanziju uvoza. Vlasnicka struktura banaka tome je uvelike pridonijela. U nemogucnosti da cjelovitije svlada probleme kumulirane tijekom devedesetih, koalicijska Vlada lijevog centra izlaz je našla u dravi kao velikom poduzetniku i velikim investicijama u infrastrukturu, posebno ceste i cestogradnju. Rezultati su se ogledali u prijelomu u stopi rasta BDP-a, tako da je cetverogodišnja stopa rasta iznosila više od 4%. Tu politiku nastavila je i nova Vlada koncem godine 2003. Time je stvorila privid da se djelotvorna ekonomska politika moe oslanjati i na takav model koji se temelji na razvoju trgovine i ekspanziji uvoza. Namjerno je upotrijebljena rijec privid jer je takav model privrecivanja veliki dio svoje razvojne, tj. Investicijske aktivnosti morao oslanjati, umjesto na ekspanziju izvoza, na ekspanziju uvoza i domace potrošnje. Prirodna bilanca svega toga jesu dugovi i kontinuirano povecavanje zaduivanja. Udio vanjskih dugova u BDP-u dosegao je oko 80%. Valorizirajuci tu pojavu, valja reci da dugovi nisu a priori ni dobri ni loši. U osloncu na zdravi model razvoja dobri su i poeljni. U osloncu na postojeci hrvatski model razvoja nešto su manje dobri i nešto više loši. Hrvatsko se gospodarstvo moe riješiti postojeceg prevelikog tereta dugova samo postupnom promjenom modela privrecivanja. Sve je drugo iluzija.